A gomila je vikala „ raspni, raspni“…
“Između ostalih nevolja, glupost ima i ovu osobinu – uvijek se ponavlja.” …. Seneka
Sve je rečeno, svi sve znamo, znanstvenici su dokazali naše učešće u stvarnosti koju živimo, snagu naših misli, riječi. Dokazano je da zakoni svemira funkcioniraju bez greške, a pogotovo zakon uzroka i posljedice. Na ovakve teme svi nervozno klimamo glavo, jer su već postale ofucane i dosadne i nema se što nova reći, a svejedno, koliko ih god znali i prihvaćali, svejedno činimo drugačije.
Činimo se mali, jadni, ovisni, nesavršeni, iz čega izvlačimo najniže strasti i energije, iz čega nastaju loše misli i još gore riječi i čini, pa se odvučemo u još veću nesretnost, u depresiju, u bolest, a onda za tu novu nesretnost tražimo krivce, i tako u krug.
No, u nekim mirnim trenucima, kad nestane navijača koji nas potiču, tapšu kako smo super jer imamo petlje izgovoriti i učiniti, kako smo cool, sastanemo se sami sa sobom, svjesni da trebamo promijeniti navike, pronaći u sebi prave uzroke koji nam gomilaju probleme.
Nesretna je istina da su te navike toliko ukorijenjene u nama da treba snažna volja i ogroman trud za promijeniti ih. Obrasci naših misli, osjećaja i činjenja su stvorili utore u mozgu kojima najlakše, gotovo automatski, pristupamo.
Rješenje je u stvaranju novih obrazaca, misli, činjenja, stvaranju novih utora, koji će nam biti bolja alternativa, pa ćemo u trenutku kad trebamo reagirati na neku situaciju promisliti koji utor ćemo koristiti, sve dok ta nova navika ne postane automatska.
Treba se potruditi, kao i za sve vrijedne stvari, a nagrada je velika!
Jedna mala priča:
U nekoj prašumi je bilo smješteno selo čiji su mještani, već generacijama, odlazili na rijeku dobro utabanom stazom, oko koje je bilo nepregledno gusto raslinje. Do rijeke je trebao sat vremena hoda, što se prelazilo i nekoliko puta u danu. Jednoga dana se jedan mladi čovjek popeo na vrlo visoku platanu, pogledao prema rijeci i zaključio da bi se drugim pravcem moglo doći do rijeke za duplo manje vremena. Sutradan je uzeo mačetu i krenuo sjeći raslinje u zamišljenom pravcu. Bio je to vrlo naporan posao. Povremeno bi se javile sumnje hoće li uspjeti i jeli to uopće dobra ideja, a onda bi se sjetio koliko olakšanje će taj novi put donijeti ljudima i nastavio još srčanije. I u predvečerje se našao na rijeci. Stvorio je novi put koji će svačiji život učiniti lakšim. No, uzalud se nadao da će obitelj, prijatelji i drugi biti oduševljeni time što je učinio. Proći će dosta vremena prije nego se potpuno usvoji novi put i potpuno zaboravi stari.
Ljudi su bića navike i nemaju tendenciju vjerovati u nove stvari. Oni će i dalje koristiti stari put, ako ih se na neki način ne motivira da koriste novi, a ako se ne bude koristio vrlo brzo će zarasti. A kad se jednom krene koristiti, malo pomalo, stari put će polako prekriti raslinje i bit će zaboravljen.
Naš alat za pravljenje novog puta, novih utora u mozgu je drugačiji način razmišljanja, saznanje da nas ne ljute tuđe riječi i tuđa činjenja, nego misli koje pletemo oko toga. Krenemo li u tom pravcu, trebamo znati da je snaga navike vrlo moćna, te s toga, dok god se potpuno ne zaborave stari utori, potreban je mali odmak prije svake reakcije. „Ispeci pa reci“ „Izbroji do deset“, su jednostavne stare upute. Sve dok stare putove ne prekrije raslinje i ne budu zaboravljeni.
Ili odustanimo?!
“Za mene je najveća hrabrost biti sretan. Vrlo je kukavički biti nesretan. Ništa vam ne treba da budete nesretni. Svaka kukavica to može, svaka budala. Svatko je sposoban da bude nesretan, ali je potrebna velika hrabrost da se zaista bude sretan, jer to je uzlazni posao. Obično mislimo „ pa što, svatko želi biti sretan. To je sasvim pogrešno. Vrlo rijetko čovjek želi biti sretan, ma sta pričao. Vrlo je rijetko čovjek spreman biti sretan. Ljudi toliko ulažu u vlastitu nesreću. Obožavaju da su nesretni. U stvari, sretni su u svojoj nesreći. Čovjek uistinu postaje čovjek kada prihvati cjelokupnu odgovornost za sve ono sto jest. To je prva hrabrost, to je najveća hrabrost. Vrlo teško ju je prihvatiti zato sto um govori: ako si odgovoran zašto to radiš? Pa kako bi ovo izbjegli kažemo da je neko drugi odgovoran.” kaže Osho
Ako već imamo moć izbora izaberimo misliti da nitko nema ništa protiv nas, nego su njegove riječi i činjenja rezultat njegovih vlastitih teškoća, nejasnoća, njegove vlastite borbe. Birajmo biti mudri i sretni jer će to svačiji život učiniti lakšim. Tko će ako neću ja, ako nećeš ti, ako neće on… tko će?!
Želim vam nadasve lijep i radostan ovaj dan, tjedan, mjesec… život.
Ana