Svijet je postao nikada manji i kreće se sve brže, a mi upiremo pogled prema sutra, iščekujući bolja vremena.
Dan za danom, dođemo u svoje zlatne godine, vrijeme kad zbrajamo rezultate, mjerimo količinu sreće i zadovoljstva koje smo imali kroz život. I gotovo svi, a pogotovo oni koji su imali neku „veću“ rolu, postave isto pitanje: “Je li to sve?”
I doživimo isti onaj osjećaj kao kad smo na nekoj gozbi, pa u očekivanju najboljeg jela koje će možda biti slijedeće posluženo, propustimo prvo, drugo .. i odjednom pred nas dođe desert. Gladni, pokušavamo se prisjetiti svega što nam je bilo ponuđeno, tugujući nad propuštenim prilikama, razmišljajući o mogućim začinima i okusima kojima su jela sigurno obilovala, a koja nismo niti kušali ili tek ovlaš. No, prekasno je. Ostaje nam samo da polako uživamo u desertu, nadajući se da će potrajati ili ćemo dobiti bar još jednu porciju, kao utjehu.
Mudro je intenzivno živjeti svako vrijeme, bez obzira kako ga okarakterizirali. Dobro i loše uvijek idu zajedno. Omjer njihova učešća se doduše mijenja, pa nekada prevlada jedno, a nekada drugo, ali su tu, ruku pod ruku. Bez svjesno proživljenog svakog dana, bez kušanja svih njegovih okusa, propustit ćemo ono dobro skriveno u gomili smeća.
Također, valja imati na umu da su vremena uvijek najbolja ili najgora, sretna ili nesretna, a da ta ocjena zavisi od našeg trenutnog vrlo promjenjivog osjećaja, pa je nespretno cijelo neko razdoblje okarakterizirati bilo kao najbolje, bilo kao najgore.
Uostalom, trajno stanje sreće je nemoguće. Upravo loša događanja su važan sastavni dio života, referentna točka. Na primjer bol, loše zdravlje i slično je referentna točka za doživljaj zadovoljstva kada bol popusti, kada nam je zdravlje dobro, nemati nešto jako potrebno je referentna točka za doživljavaj zadovoljstva kad to imamo, …. Sam život nam ne bi bio dragocjen bez stvarnosti smrti. Pomisao na smrt nas usmjerava na to da više cijenimo život.
Carl Jung: “Čak i sretan život ne može postojati bez tame, a riječ sretan bi izgubila svoje značenje da je ne balansira tuga.“
Vrijeme u kojem upravo jesmo, kada su do neba visoke stope nezaposlenosti, bolne osobne i nacionalne razine duga, mračni gospodarski izgledi, je okarakterizirano kao najgore vrijeme. Nažalost, upravo to mnogima dođe kao opravdanje za sva nesuvisla ponašanja, sve izgovorene ružne riječi, učinjeni ružni čini, pa loše postaje još gore. I to se radi sa takvim guštom kao da se za takove ružnoće koristi nečije tuđe vrijeme, kao da zaboravimo da je ovo jedino vrijeme koje imamo, koje je prepuno i mnoštvom dobrih događanja, zanemarenih radi prevelike buke ovih loših.
Dobro bi bilo da nevolja, kakva god i kolika god jest, ne napravi od nas drugu, goru osobu.
Pogledajmo stvari u njihovoj relativnoj važnosti. Probleme, nepravdu i nedaće stavimo u pravu perspektivu.
Promišljajmo. Kad nam se dogodi neki izvanredan doživljaj, mislimo da je sve savršeno i osjećamo se pomalo nepravedni što smo ikada loše mislili o životu i svijetu, a već slijedeći dan možda izgubimo posao, radi čega će ovaj lijepi doživljaj potpuno izgubiti svoj značaj. Zaboravit ćemo dobar osjećaj sa kojim smo mogli micati planine, a punit ćemo se ljutnjom na svijet, tražiti krivca i sve i svatko će biti loš i nevaljao.
Opterećeni ovim novim stanjem postajemo pogodno tlo za razvoj bolesti, loših odnosa u obitelji … i odjednom se nađemo u moru problema. A imali smo samo jedan.
S toga, prakticirajmo uspoređivati, stavljati u odnos, odrediti referentnu točku, pogledajmo stvari u relativnom svijetlu.
Vidjeti stvari u relativnom svjetlu je vještina koja će nam osigurati mnoge kvalitetne godine u životu. Pa čak i ovo vrijeme će nam izgledati drugačije jer koliko god bila strašna ova kriza, kao i svaka druga oduvijek i zauvijek, u nekim aspektima donosi neka dobra, donosi novu priliku, revoluciju novih vrijednosti, koje se rađaju uz porođajne bolove.
Razumijevanje i prihvaćanje će nam sigurno uštedjeti puno trošenja i fizičkog i umnog, jer relativnost je kao čarobni štapić, samo ga trebamo naučiti koristiti.
Na kraju, svedimo priču na jednostavno i praktično, a to znači ne čekajmo neka duuuuuga dobra razdoblja, nekog drugog boljeg vremena, nego iskoristiti pojačano stanje svijesti svakog kratkog, najkraćeg, čarobnog trenutka sadašnjosti i uradimo ono što možemo uraditi, uspnimo se na slijedeću stepenicu ma koliko god malena bila.
Dobro nam došao prosinac, najljepši mjesec u godini.
Ana